Postoji nekoliko verzija priče o tome kako su se, tamo krajem pedesetih godina prošlog vijeka, sreli Silvana i Toma.
Po onoj najromantičnijoj Silvana, tada Zilha Barjaktarević stiže u Leskovac. Glas je doveo u ovaj grad, a za njom poveo sve one koji su je slušali i gledali. Srela je promrzlog dječaka u parku. Nahranila ga, a onda joj se on povjerio da umije i da pjeva. Zbog toga mu je ona obezbjedila tezgu, da dopuni njene nastupe.
Toma tada nije tražio mnogo, a gosti su voljeli da ga slušaju. Čak je i bez Silvane imao zakazane kraće nastupe na kraju grade. Međutim, bez Silvane možda ne bi stekao toliko samopouzdanje, i tako brzo natjerao publiku, ljutu i pijanu, sretnu i nasmijanu, da mu jede iz ruke.
Na prvom nastupu pred njom i on je bio smeten, da bi mu odmah poslije prišla i rekla sada već čuvene riječi:
Lijepo pjevaš, bato. Ipak, moraš malo da se dotjeraš, ne možeš takav pred ljude, što ne obučeš nešto lijepo… I moraš da vjeruješ u sebe, bato. Samo tako možeš da uspiješ.
Od bakšiša koji su dijelili muzičari iz pratećeg orkestra, Toma je mogao da preživi. Mogao je i da obuče nešto lijepo, kako ga je savjetovala žena čiji će život, sve do njenog preranog odlaska, biti isprepleten sa Tominim.
Pjesma koja je zavjet za vječnu ljubav „Šta će mi život“ etabilirala je Tomu Zdravkovića kao jednog od najboljih tekstopisaca, jer je stvarno oboma savršeno pristajala. Evo već pedeset godina traje, a održala je svježinu i mladost, piše Nedeljnik.rs
