Nedžad Salković jedan je od najpoznatijih bosanskohercegovačkih i jugoslovenskih interpretatora sevdalinke. Pjesma, posebno sevdalinka, od njegove je najranije mladosti njegov životni saputnik. Ima običaj reći “To je moj dobri ahbab”.
Po mnogima spada među najbolje tumače muzičke filozofije bosanske sevdalinke. Zbog njegovog elegantnog i profinjenog nastupa na pozornici i pred TV-kamerama kolege su ga često zvale princom bosanske sevdalinke.
S nepunih 18 godina prvi put nastupa na talasima Radio Tuzle, predstavivši se tradicionalnom sevdalinkom “Omer-beže na kuli sjeđaše”. Otada počinje njegov uspon ka vrhu domaće estradne scene, gdje se drži i danas.
Snimio je preko 60 albuma, objavljenih na svim vrstama nosača zvuka, a pojavljivao se i u brojnim televizijskim emisijama. Dobitnik je preko 30 festivalskih nagrada ponijevši istovremeno i niz srebrenih, platinastih i dijamantnih ploča za svoj diskografski uspjeh.
Salkovićevo stvaralaštvo je zaista impresivno, ali pjesma po kojoj je najprepoznatljiviji sigurno je ona bajramska “Nek mirišu avije”. Iako je relativno novijeg datuma, pjesma je tolikom silinom ušla u narod i stopila se s narodom da imamo osjećaj kako postoji generacijama unazad. Toj činjenici najviše su pridonijeli Adnan Bajramović koji je bio zadužen za stihove i kompoziciju, Edin Pandur koji potpisuje aranžman, kao i sam Salković koji je svojom bravuroznom interpretacijom dao lični pečat ovoj, slobodno se može reći, kultnoj pjesmi.
Pored toga što je ovoj pjesmi cilj da upotpuni prazničnu atmosferu, ona služi i kao neka vrsta podsjetnika kako se valja ponašati na Bajram. U maloj dramskoj sceni ove pjesme, majka budi sina i polako (natenane), ali radosno i ushićeno govori sinu šta da radi i kako da se ponaša. Kazuje mu sve od sitnica do najbitnijih stvari. Od toga da se lijepo obuče do toga da bi valjalo posjetiti ahbabe, te i s njima podijeliti radost i veselje.
Zbog toga se može reći da ova numera ima i ulogu zaštitnika kulture i tradicije. Slušajući je redovno, o svakom Bajramu, iznova nam ulazi u svijest i u podsvijest da treba biti veseo, susretljiv, darežljiv, nesebičan, kulturan i uredan.
Malo je potrebno pjesmi da se saživi s narodom. Samo malo lirske iskrenosti i topline, jednostavnosti, neusiljenosti i znajte da će pjesma odisati vrlinom. Nikakvo posebno pjesničko umijeće nije potrebno.
I tome nas uči ova pjesma. Ne zbog toga što joj fali vrline i pjesničkog umijeća, već zbog toga što je topla, jednostavna i neusiljena. Priznajte da se ni sami ne sjećate posljednjeg Bajrama, a da niste slušali ovu pjesmu…
Izvor: expresstabloid.ba
