Kada se u januaru 1988. godine pojavila pjesma “Jelena”, tada malo poznata sarajevska grupa “Bolero” nije ni slutila da će to postati neprolazni hit. I tri decenije kasnije, na svakom ćošku bivše Jugoslavije, “Jelena” se čuje i sluša.
Gotovo iza svake pjesme stoji lično iskustvo autora ili neka njegova skrivena priča s emotivnom posvetom, poput, primjera radi, “Bacila je sve niz rijeku” Indeksa i “Selma” Bijelog dugmeta. Neke se otkriju, druge ostanu zauvijek pod velom tajne.
Balada “Jelena”, nametnula se kao favorit. Njena struktura, narastajuća energija koja nadire postupno poput plime, impresivni vokal bendovskog pjevača Mileta Anđelića (danas živi i radi u Belgiji), jednako sjajne vokalne vinjete nepoznate pjevačice iz Mješovitog hora Muzičke škole “Ilidža”, instrumentalne dionice, cijeli taj paket učinio je da autorska pjesma gitariste i lidera Bolera, Miše Bartulice, bude njegov zaštitni znak.
“Jelenu” i danas publika obožava. Valjda intuitivno naslućujući dubinu njene emotivnosti. Razne su pretpostavke konstruisane u vezi sa stihovima “Da l’ za tebe postoji, neko sasvim drag i lijep, čije ruke tebi radost donose/Jer danas više nemam snage, da te zavolim, danas samo moram, moram, još jednom da te potražim/Jer ja sam tugu kvasio, tuđim suzama, zbog mene nikad, nikad, nisi plakala”.
Dramatičan trenutak tišine i upaljena šibica na sredini pjesme, prije najvažnijeg stiha “a godine prolaze niz naše obraze”, samo pojačava tajnovitost pjesme i slutnje kod slušaoca. Tužna i surovo realna, pjesma “Jelena” posvećena je majci jednog od članova benda koji je ostavljen u sirotištu. Pričalo se i da je on nju pokušao da pronađe, ali da ona nije htjela da ga vidi, što je opjevano u posljednje dvije strofe pjesme.
Da, “Jelena” jeste pjesma posvećena djeci bez roditelja.
IZVOR: magazin Azra, M.K.
